Ko je bio Ivo Andrić: Sećanja savremenika
Akademska knjiga, Novi Sad 2023.
Rođenjem Travničanin (ili Travnjak) dijete propale, nekad dobrostojeće sarajevske porodice, tuberkuloza mu odnijela oca i sve žive s očeve strane, odrastao kod tetka i tetke u Višegradu, jer je mati, nesretnica, bila presiromašna da ga sama podiže, sarajevski gimnazijalac, rano ponesen nacionalno-emancipativnim i revolucionarnim idejama, nakratko zagrebački pa krakovski student, početkom pjesnik, pa prozaist, pripovjedač i romanopisac kakvoga u južnoslavenskim književnostima prethodno nije bilo, najostvareniji naš prozni pisac, kojeg ne samo Nobelova nagrada odvaja od svih drugih, tko je, zapravo, bio Ivo Andrić?
Premda je potekao iz porodice bosanskih Hrvata, kršten po katoličkom obredu, iz Zagreba je morao otići, jer je bio trajno neprihvaćen, kao što će i njegova književnost tu ostati trajno neprihvaćena. Nakon Prvoga svjetskog rata odlazi u Beograd, gdje mu njegov sarajevski nastavnik, sada ministar bogoštovlja, i sam bosanski Hrvat, pronalazi državnu službu. U diplomaciji napreduje sporo i nikako preko reda, da bi se za vladavine Milana Stojadinovića, desno-populističkog ekonomista, vinuo u poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, kod Adolfa Hitlera. Nakon njemačkog napada na Jugoslaviju, odbija ponudu da mimo svojih podčinjenih emigrira u Švicarsku. Odbija potpisati režimski proglas, nuđen srpskim intelektualcima, u kojima se od naroda traži lojalnost njemačkom okupatoru. Odbija pod okupacijom primati diplomatsku mirovinu. I dok svijet umire, od između 1941. i 1945. piše i dovršava sva tri velika svoja romana. Doista, tko je Ivo Andrić?
Premda od roditelja bosanskih Hrvata, po dolasku u Beograd prihvaća biti dio srpske književnosti. Ona mu uzvraća ranim kanoniziranjem i primanjem u Srpsku akademiju nauka i umetnosti. Hrvatska ga matica sustavno od sebe odbija i obasipa uvredama, u čemu ni Krleža neće ostati do kraja nedužan, da bi ga tek po dobivanju Nobelove nagrade, a pogotovu nakon smrti, pokušali pridobiti nazad. Posljednje: pod formom interkulturalnosti, koja podrazumijeva višestruke, fluidne i prelijevajuće pripadnosti pojedinih pisaca različitim kulturama i književnostima. No, zašto bi Ivo Andrić mogao biti interkulturalan, pa biti istodobno dionik srpske i hrvatske književnosti, a Držić i Gundulić to nipošto ne smiju i ne mogu biti? I tko je onda Ivo Andrić?
Desetljećima je kao stručna suradnica, pa rukovoditeljica Centra za dokumentaciju pri Zadužbini Ive Andrića, te na kraju i kao upravnica Zadužbine, Žaneta Đukić Perišić sustavno radila na svim odgovorima na postavljeno pitanje. U Sveskama Zadužbine Ive Andrića, koje već skoro pola stoljeća izlaze kao godišnjak, objavljene su tisuće, ili već koja desetina tisuća stranica o Andrićevom životu i djelu, a sama je Žaneta Đukić Perišić, uz tekstove u Sveskama i nekoliko knjiga o piscu, od kojih je najvažnija "Pisac i priča: stvaralačka biografija Ive Andrića", koja je izašla u novosadskoj Akademskoj knjizi 2012, koja je i izdavač ove knjige, u kojoj je autorica sabrala svjedočenja četrdeset i dvoje Andrićevih suvremenika, pisaca, političara, umjetnika, novinara, slučajnih svjedoka epohe, koji su u raznim vremenima i u različitim povodima donosili svoja pismena ili usmena sjećanja na Ivu Andrića.
Žaneta Đukić Perišić ozbiljna je spisateljica i odgovorna znanstvenica, pa se nije libila u ovu knjigu uvrstili i niz po čuvenog pisca nepovoljnih, kritičkih, pa čak i karakterno omalovažavajućih iskaza. Izostavila je, međutim, hulje koje bi ustvrdile da je Andrić - slab pisac. Koje su, opet, iste one hulje koje bi za njega rekle da je - fratarsko kopile, nacionalni izdajnik i slično. Najzanimljiviji među tim kritičkim, zadijevajućim tekstovima jedan je od istovremeno i najmoćnijih tekstova u knjizi uopće.
Napisao ga je srpski književni povjesničar Predrag Palavestra. Zanimljivi su tekstovi Vere Stojić, njegove višedesetljetne (neformalne) sekretarice i pomoćnice, Borivoja Jevtića, pisca, Andrićeva gimnazijskog druga, Radovana Zogovića, Milovana Đilasa, te novinara Miroslava Radojčića. Od Hrvata u knjizi se pojavljuju Splićanka Maja Nižetić-Čulić, Andrićeva prijateljica iz robijaške mladosti, i Krešimir Kovačić, zagrebački pisac i novinar, sin čuvenijeg oca, autora romana "U registraturi", i napola zaboravljeni kroničar jedne zagrebačke epohe. Najtužnije je, međutim, što se Žaneti Đukić Perišić teško može prigovoriti da je ikoga tendenciozno izostavila iz svoje knjige.
I onda, hoćemo li iz ove dobre, pametne, ali i vrlo zanimljive, čak i zabavne i žive knjige saznati tko je bio Ivo Andrić? Ne, ali bismo, vjerojatno, s više razumijevanja prema njemu i njegovim životnim, identitetskim i književnim izborima mogli postavljati ovo pitanje. A to je za jednu ovakvu knjigu dosta. Više se dobije samo policijskim mučenjem. I lažima po žutom tisku i po nacionalističkim jazbinama.
Sarajlije
Njih je, ako sam dobro brojao, u ovoj knjizi desetak. Andrićevih vršnjaka, ljudi od njega mnogo mlađih, onih poput Miroslava Radojčića, najvećega vimbldonskog novinara naših jezika, te Tome Kuruzovića, koji su se formirali u Sarajevu, a poslije radili negdje drugdje. Svi ti sarajevski tekstovi, ganutljivi, evokativni, puni poštovanja, zlobni, u sebi sadrže i nešto što bismo mogli nazvati dragocjenim antropološkim dodatkom. Čak i ako govorimo istim jezikom, bolje nas razumiju oni među kojima smo odrasli. Andrić je imao tu nevolju (ili uopće nije riječ o nevolji?) da život provede daleko od svojih zavičaja, sarajevskog i višegradskog. Živio je u tuđini, pa je manje bilo onih koji će ga do kraja razumjeti. Ali to mu je pružalo onu dragocjenu distancu u pogledu na sebe, na svijet i na sve svoje, koja ga je učinila ne samo svjetskim piscem, nego i slobodnim čovjekom. Sloboda je u progonstvu.
Predrag Palavestra
Naravno, Sarajlija. Njegov tekst sadrži i jezovitu parabolu o prekoračenju granica čovjekove intime. Andrić se užasavao dodira nepoznatih, dodira svijeta. Užasavao se mogućnosti da će mu netko ući u auru. Palavestra opisuje uzimanje posmrtne maske: "U nevinom i dobronamernom, profesionalnom postupku lekara, koji se slučajno (ako ima slučajnosti?) zatekao na bolničkom dežurstvu u trenutku Andrićeve smrti, bila je čestica simboličnog nasilja nad svetinjom. Ušlo se u zabranjeni prostor jedne ljudske duše, pogažen je pokojnikov amanet, razgolićena koža bespomoćnog lika, oskrnavljena tajna ličnog svetilišta. Kada je prestao da priča, Andriću je bilo oduzeto pravo na telo." Kako jezik istinskog pisca govori i neizgovorivo.
VIDEO Nikolina Pišek o svađi koja je podijelila hrvatsku estradu: 'Ne volim spominjati to ime'
