ZAGREB - Zijah Gafić rođen je u Sarajevu prije 31 godinu, i tamo je i diplomirao komparativnu književnost. Ipak, od svoje 19. godine neprekidno je na putu s fotoaparatom, pa je tako proputovao više od 40 zemalja. Nije trebao dugo čekati da njegov talent bude prepoznat: nekoliko je puta dobio nagradu World Press Photo , a fotografije mu redovito objavljuju časopisi Time, Newsweek, Le Monde, La Repubblica...
Fotoesej o Bosni “Priče iz globalizirajućeg svijeta” u kojima su njegove fotografije zastupljene uz one Philipa Jonesa Griffitsa i Tima Heteringtona objavio je u višemilijunskoj tiraži Thames & Hudson, a fotografije su mu objavljene i u knjizi “Kako ljudi žive” Gabriela Baureta. Bio je nominiran i za UNICEF-ova fotografa godine.
Galerija Makina
Autor je knjige “Muslimani u New Yorku”, proizišle iz reportaže koju je radio za Time magazine: - To je nepretenciozni prikaz raznovrsne muslimanske populacije u New Yorku - kaže Gafić. Povod našem razgovoru njegov je ciklus fotografija “Troubled Islam”, koji izlaže u pulskoj galeriji Makina. Gafić nam odmah na početku razgovora predlaže da se naziv “Troubled Islam” ne prevodi, budući da je višeznačan i nema adekvatnog prijevoda.
- Moja mentalna optika izbaždarena je kad sam radio u svojoj domovini, Bosni, i ja je pokušavam zadržati bez obzira kuda putujem. Nikad nisam vidio eksploziju granate na tržnici usred mase ljudi niti da snajper ubija nekoga ispred moje srednje škole. Uvijek bih zakasnio par sekundi ili minuta.
Prošao bih pored tržnice tek što bi granata eksplodirala i usmrtila više od šezdeset ljudi koji bi kupovali namirnice, ili bih protrčao mračnom ulicom dok bi komadići smrvljenog stakla padali po meni. Ali, vidio sam ljude kako čiste ulice nakon granatiranja. Vidio sam što je ostalo od tijela mladića nakon eksplozije 30 kilograma teške granate pokraj njega, a vidio sam i lice žene koja je to preživjela neozlijeđena - objašnjava fotograf.
Uz fotografije iz Bosne su i obiteljske bilješke autora. Primjerice, fotografija njegovog djeda koji je počinio samoubojstvo 1992. ili potresne ruke njegove bake koja je preživjela dva rata...
Baka je držala fotografiju djeda na noćnom ormariću: - 1942. godine moj je djed bio Titov partizan u borbi protiv fašista. Nakon rata postao je časnik Ozne. Kad je počeo rat 1992. godine, on je, već vrlo star, vidio da se ponavljaju neka imena koja je poznavao od prije. Nakon prvog granatiranja Goražda počinio je samoubojstvo na obali rijeke Drine. Tada je već stotine tijela Bošnjaka ubijenih na mostu u Višegradu plutalo niz rijeku...
Brutalni mentalitet
S mentalnom slikom koju nosi iz Bosne proputovao je brojne zemlje, od Afganistana do Pakistana. Ipak, Čečenija je na njega ostavila najpotresniji dojam, pa ju naziva najstrašnijim mjestom na kugli zemaljskoj. Zašto?
- Čečenija je mala kavkaska zemlja u kojoj konflikt uz prekide traje još od Carske Rusije. Turbulentna povijest rezultirala je dubokim promjenama ionako tvrdog i brutalnog mentaliteta. Ruske vlasti su proteklih godina uspjele čečenizirati konflikt do te mjere da je to postao konflikt između Čečena i Čečena. Tamo vladaju apsolutno nepovjerenje i strah od drugog. Taj je strah zarazan kao tuberkuloza - slikovito opisuje Gafić.
Što, nakon svih prizora kojima je prisustvovao, misli o čovjeku? - Citirat ću Terrenca Malicka: Rat ne oplemenjuje ljude, pretvara ih u pse i truje im dušu.
Izazvati empatiju
Cilj mu je, kaže, fotografijom zabilježiti ono nečujno, usamljenost i odlučnost ljudi koji pokušavaju i dalje i nakon rastrgane strukture njihove zajednice, običaja i društvenog života: - Fotografija kao medij ima jedinstvenu osobinu da joj ljudi bezrezevno vjeruju.
Vjerojatno ljudi podsvjesno još ne razlikuju oznaku i označeno, ja to pokušavam iskoristiti u svoju korist i izazvati empatiju. Ne skriva da mu priznanja gode: - Ta vas priznanja stavljaju na horizont urednicima, kustosima, izdavačima, i za nekog tko dolazi iz zemlje u kojoj je fotografija skoro pa rudimentaran medij, to je gotovo jedini način da uđe u međunarodnu medijsku arenu. A objavljivanje reportaža u velikim magazinima garantira veliku gledanost kod ciljane publike, čemu se nada svaki fotograf.
Uostalom, nije teško uspjeti, smatra Gafić, teže je ostati na vrhu. U Afganistanu ima stotine fotografa, treba se znati izdvojiti.
Fotografirao je i rehabilitacijsko naselje za teroriste u Saudijskoj Arabiji , najbogatije romsko naselje na svijetu koje se nalazi u Moldaviji, no u ciklusu koji se može vidjeti u pulskoj galeriji u središtu su pažnje potresna ljudska stradanja. To su ljudi s kojima je provodio vrijeme, vidi se iz njihovih poza, s njegovih fotografija, da mu vjeruju. No, on uvijek na fotografijama zadržava ljudsko dostojanstvo, s protagonistima se dogovara gdje ih i u kojem položaju fotografirati.
Pas s plavim očima
Kakve su posljedice brojnih ratnih sukoba koje je dokumentirao? Na to će Gafić odgovoriti jednom anegdotom: - Po završetku rata, jedan je strani novinar došao intervjuirati mog profesora poezije, Marka Vešovića. Kad su ušli u njegov stan, novinar je primijetio profesorovog psa koji je ležao u uglu.
“Kakve plave oči”, novinar je rekao. “Pa, vidite”, počeo je profesor, “pas je jeo istu hranu kao i mi tijekom rata, sad je slijep. Psi stare sedam puta brže od nas. S nama je drugačije, mi tek trebamo vidjeti kakve će nam to posljedice donijeti”...