Kada netko do svoje 21. godine triput dobije nagradu World Press Photo, The Sunday Times Magazine i Getty images mu daju stipendije, a fotografije mu redovito objavljuju, između
ostalih, Time, Newsweek, Le Monde, L”Espresso, Liberation, Photo i The New York Times Magazine, mora se priznati da “mali ima nešto”.
Taj “mali” je sarajevski fotograf Zijah Gafić, danas 28-godišnjak, koji je u četvrtak u Bosanskom kulturnom centru u zagrebačkoj Ilici 54 otvorio izložbu iz ciklusa fotogorafija “Muslims of New York”, koje je originalno snimio za Time.
Suvišno je spominjati da to nije ni prva ni najveća ni najznačajnija Gafićeva izložba; samo nabrajanje galerija i festivala na kojima je predstavio svoje uratke zauzelo bi previše mjesta, a i gore spomenuti izbor nagrada tek je njihov maleni dio.
Nominiran je za UNICEF-ova fotografa godine, dobitnik je nagrada Ian Perry, Joop Swart Masterclass, Photo District News, OPA grant, Kodak Award Visa pour limage, Grand Prix Discovery of the year, Rencontres du Photographie Arles, Giacomelli memorial fund, American Photography, bio je finalist godišnje nagrade Hasselblad Masters, izabran je za jednog od trideset najboljih fotografa mlađih od 30 godina... Na pitanje kako se uspio probiti tako mlad, Gafić ima jednostavan odgovor.
- Imao sam sreće što sam s tim nekim svojim prvim fotografijama dobio gomilu nagrada. Malo se pojaviš na horizontu, ali se to pokazalo lakšim dijelom posla. Teži dio je ostati na vrhu. To je bila ta neka “inicijalna kapisla”, a onda mi se opet posrećilo da sam upoznao čovjeka koji je urednik reportažnog odjela Getty imagesa, s kojim radim još uvijek, a tada je bio urednik fotografije Sunday Timesa. Bilo je tu dosta elemenata, i ta mladost donekle, iako mislim da to nije odlčujuće. Mislim da se danas čovjek može profilirati jedino kroz stil. Imaš stotine fotografa koji sad rade, recimo, u Afganistanu, tako da se teško namentnuti, osim stilom - kaže Gafić.
Kao dodatnu prednost navodi činjenicu da živi u Sarajevu, jer se u velikim centrima fotografi, kaže, “kreću u čoporu”. - U New Yorku pet najboljih fotogorafa žive u istoj zgradi! Tako da sam ja životom izvan tog čopora uspio za sebe iskopati tu neku nišu. Što je dobro i nije dobro. Ali, ionako sam šest mjeseci u godini vani. Nakon što sam završio svoj posljednji projekt s Libanonom, malo sam se preorijentirao na neke blaže teme, išao sam u New York, Rusiju, Jeruzalem, pa opet Libanon, u Moldaviju, a zemlje Europe da i ne spominjem. Sada se pokušavam malo rehabilitirati radeći neke “blaže” stvari. Prebacio sam se malo na te portrete, a posebno mi je zanimljivo bilo u Moldaviji. Tamo postoji jedan grad u kojem žive najbogatiji Romi na svijetu, zove se Soroca. Vrlo zanimljivo mjesto, oni su razvili svoju specifičnu arhitekturu, to je nešto nevjerojatno, kao iz filmova. Kuće imaju po šezdeset soba, a unutra ih živi četvero. Neki sam se dan vratio iz Jeruzalema, radio sam nešto s ortodoksnim Židovima - opisao je svoj, svakako krajnje neuobičajen radni tempo Gafić, koji dosad jedino nije nogom kročio na australski kontinent, iako mu to, kaže, i nije neka prevelika želja.
Njegov sustav rada je takav da najčešće magazinima sam ponudi priču koju smatra zanimljivom (u pravoj globalizacijskoj maniri reći će “pitchujem”), a rjeđe se događa da ga iz neke publikacije sami pozovu i naruče temu.
- Omjer je negdje 80 naprema 20. Ali, pošto sam se isprofilirao vlastitim stilom, i kada oni pozovu mene, to je svejedno nešto što bih ja svakako radio sam. Na ovim prostorima ne radim ništa. U Bosni zato što je medijsko tržište katastrofa, a nemam ni neke velike kontakte s kućama u regiji. Dodatni problem je što u regiji nema kvalitetnih magazina, a ja ne odgovaram dnevnim novinama. Uvijek pokušavam raditi priče koje traju malo dulje jer sam ja spor, a i previše ljudi radi te kratkotrajne priče. Rijetki su magazini koji imaju prostora i resursa za to da mene pošalju negdje na mjesec dana - kaže, dodajući kako trenutačno najintenzivnije surađuje s talijanskim mjesečnikom Amica.
- Za svaki broj mjesečno radim po jedan esej na 15-ak stranica. Oni su politički aktivni kroz te moje reportaže, ali nemaju tu agendu, kao što je imaju Time ili Newsweek. Imam dosta slobode, a hvala bogu, imaju i odličan budžet, što je rijetkost.
Jedna od Gafiću najzanimljivijih priča koje je dosad odradio bilo je fotografiranje jednog rehabilitacijskog centra u Riyadhu, u Saudijskoj Arabiji - riječ je, naime, o rehabilitacijskom centru za teroriste.
- Oni se pokušavaju vratiti na pravi put, i to je stvarno nevjerojatno. I to nije zafrkancija, pravi teroristi. To smo radili za Telegraph, a priču je kupio i Geo. To je jedna od rijetkih priča koju sam radio s novinarom, jer inače uglavnom radim sam - zaključio je Zijah Gafić.
Jedno od osnovnih obilježja stila Zijaha Gafića je činjenica da većina njegovih fotografija ima format kvadrata.
- Tu sam odluku donio nekako intuitivno, kao dijete. U tiskanim medijima taj format je vrlo rijedak, osim možda u modnoj fotografiji. Naravno, postoje i dublji razlozi. To je vrlo moćan oblik, mislim da ima vrlo smirujući učinak na ljude, ali i određenu monumentalnost. Kocka se svugdje provlači.
Ilija Matanović
| Do 21. godine ovaj sarajevski fotograf dobio je najveće nagrade struke. Kaže da je lako probiti se na vrh, ali se puno teže tamo i zadržati. |
Taj “mali” je sarajevski fotograf Zijah Gafić, danas 28-godišnjak, koji je u četvrtak u Bosanskom kulturnom centru u zagrebačkoj Ilici 54 otvorio izložbu iz ciklusa fotogorafija “Muslims of New York”, koje je originalno snimio za Time.
Suvišno je spominjati da to nije ni prva ni najveća ni najznačajnija Gafićeva izložba; samo nabrajanje galerija i festivala na kojima je predstavio svoje uratke zauzelo bi previše mjesta, a i gore spomenuti izbor nagrada tek je njihov maleni dio.
Nominiran je za UNICEF-ova fotografa godine, dobitnik je nagrada Ian Perry, Joop Swart Masterclass, Photo District News, OPA grant, Kodak Award Visa pour limage, Grand Prix Discovery of the year, Rencontres du Photographie Arles, Giacomelli memorial fund, American Photography, bio je finalist godišnje nagrade Hasselblad Masters, izabran je za jednog od trideset najboljih fotografa mlađih od 30 godina... Na pitanje kako se uspio probiti tako mlad, Gafić ima jednostavan odgovor.
- Imao sam sreće što sam s tim nekim svojim prvim fotografijama dobio gomilu nagrada. Malo se pojaviš na horizontu, ali se to pokazalo lakšim dijelom posla. Teži dio je ostati na vrhu. To je bila ta neka “inicijalna kapisla”, a onda mi se opet posrećilo da sam upoznao čovjeka koji je urednik reportažnog odjela Getty imagesa, s kojim radim još uvijek, a tada je bio urednik fotografije Sunday Timesa. Bilo je tu dosta elemenata, i ta mladost donekle, iako mislim da to nije odlčujuće. Mislim da se danas čovjek može profilirati jedino kroz stil. Imaš stotine fotografa koji sad rade, recimo, u Afganistanu, tako da se teško namentnuti, osim stilom - kaže Gafić.
Kao dodatnu prednost navodi činjenicu da živi u Sarajevu, jer se u velikim centrima fotografi, kaže, “kreću u čoporu”. - U New Yorku pet najboljih fotogorafa žive u istoj zgradi! Tako da sam ja životom izvan tog čopora uspio za sebe iskopati tu neku nišu. Što je dobro i nije dobro. Ali, ionako sam šest mjeseci u godini vani. Nakon što sam završio svoj posljednji projekt s Libanonom, malo sam se preorijentirao na neke blaže teme, išao sam u New York, Rusiju, Jeruzalem, pa opet Libanon, u Moldaviju, a zemlje Europe da i ne spominjem. Sada se pokušavam malo rehabilitirati radeći neke “blaže” stvari. Prebacio sam se malo na te portrete, a posebno mi je zanimljivo bilo u Moldaviji. Tamo postoji jedan grad u kojem žive najbogatiji Romi na svijetu, zove se Soroca. Vrlo zanimljivo mjesto, oni su razvili svoju specifičnu arhitekturu, to je nešto nevjerojatno, kao iz filmova. Kuće imaju po šezdeset soba, a unutra ih živi četvero. Neki sam se dan vratio iz Jeruzalema, radio sam nešto s ortodoksnim Židovima - opisao je svoj, svakako krajnje neuobičajen radni tempo Gafić, koji dosad jedino nije nogom kročio na australski kontinent, iako mu to, kaže, i nije neka prevelika želja.
Njegov sustav rada je takav da najčešće magazinima sam ponudi priču koju smatra zanimljivom (u pravoj globalizacijskoj maniri reći će “pitchujem”), a rjeđe se događa da ga iz neke publikacije sami pozovu i naruče temu.
- Omjer je negdje 80 naprema 20. Ali, pošto sam se isprofilirao vlastitim stilom, i kada oni pozovu mene, to je svejedno nešto što bih ja svakako radio sam. Na ovim prostorima ne radim ništa. U Bosni zato što je medijsko tržište katastrofa, a nemam ni neke velike kontakte s kućama u regiji. Dodatni problem je što u regiji nema kvalitetnih magazina, a ja ne odgovaram dnevnim novinama. Uvijek pokušavam raditi priče koje traju malo dulje jer sam ja spor, a i previše ljudi radi te kratkotrajne priče. Rijetki su magazini koji imaju prostora i resursa za to da mene pošalju negdje na mjesec dana - kaže, dodajući kako trenutačno najintenzivnije surađuje s talijanskim mjesečnikom Amica.
- Za svaki broj mjesečno radim po jedan esej na 15-ak stranica. Oni su politički aktivni kroz te moje reportaže, ali nemaju tu agendu, kao što je imaju Time ili Newsweek. Imam dosta slobode, a hvala bogu, imaju i odličan budžet, što je rijetkost.
Jedna od Gafiću najzanimljivijih priča koje je dosad odradio bilo je fotografiranje jednog rehabilitacijskog centra u Riyadhu, u Saudijskoj Arabiji - riječ je, naime, o rehabilitacijskom centru za teroriste.
- Oni se pokušavaju vratiti na pravi put, i to je stvarno nevjerojatno. I to nije zafrkancija, pravi teroristi. To smo radili za Telegraph, a priču je kupio i Geo. To je jedna od rijetkih priča koju sam radio s novinarom, jer inače uglavnom radim sam - zaključio je Zijah Gafić.
Jedno od osnovnih obilježja stila Zijaha Gafića je činjenica da većina njegovih fotografija ima format kvadrata.
- Tu sam odluku donio nekako intuitivno, kao dijete. U tiskanim medijima taj format je vrlo rijedak, osim možda u modnoj fotografiji. Naravno, postoje i dublji razlozi. To je vrlo moćan oblik, mislim da ima vrlo smirujući učinak na ljude, ali i određenu monumentalnost. Kocka se svugdje provlači.
|
Format kvadrata ima monumentalnost
|
Ilija Matanović